Posebna večer u Kleku

01.07.2015.

U predvečerje 4. srpnja 2015., u Kleku je u suradnji Društva Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu, Podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Metkoviću i pizzerije Vanda održana četvrta Neretvanska siesta, književno-glazbena priredba kojom se promiču djela neretvanskih književnika. Prvi je to put da se Neretvanska siesta održala izvan zagrebačkih prostorija Društva Neretvana i prijatelja Neetve, a lica su okupljenih pokazala da sličnih priredaba itekako nedostaje u prilično ujednačenoj turističkoj ponudi na jadranskoj obali.

Nertvansku je siestu otvorio i publiku pozdravio vlasnik pizzerije Vanda i redoviti suradnik Hrvatskoga neretvanskog zbornika Julio Dominiković. Priredbu je vodio i većinu tekstova odabrao Domagoj Vidović kojemu je u odabiru ove godine pripomogla i Marija Vučković izabravši osobno prikladan ulomak iz putopisa Neretvom šest dana bez lađe, sedmi dan bez vode Stojana Vučićevića. Osim Vučićevićeva teksta pročitana je pjesma Ivana Slamniga Naronska siesta, ulomak iz drame Stjepana Šešelja Otmjenost jedne usamljenosti, pjesma Mene kupi vjetar Ljube Krmeka, tekst Susjedna mjesta u očima Opuzenaca Mate Ivaniševića te dramolet Tko te šiša, Šiško Domagoja Vidovića. Popriličnu su količinu teksta provarili i nadahnuto ga slušačima prenijeli Marija Tomić, Marija Vučković i Roko Veraja kojima se u izvođenju posljednjega teksta pridružio Domagoj Vidović. Da okupljenima (poglavito turistima) ne bi popucali možđani od književnosti, pobrinuli su se Erna Čizmić Rebić za saksofonom i Adi Skelić za klavijaturama.

Bila je to posebna večer u Kleku u kojoj je vjerojatno prvi put zvučni zid probio saksofon, u kojemu su se i publika i sudionici hvatali na prepad, a znatiželjni turisti zaustavljali pred svojevrsnom ljetnom pozornicom. Zvijezda večeri bio je 90-godišnji Mile Babić, najstariji Klečanin i stanovnik najstarije kuće u Kleku – Nonkovića kule. Neretvansku su siestu iznijele domaće neretvanske snage, pa je i to dokaz da smo nekad prenepravedeni prema domaćoj čeljadi, da je nekad dovoljno nekomu dati prigodu da se iskaže, pa postignuća sama dođu. Pridružite nam se nekom drugom zgodom da se i sami u to uvjerite!


Dobra večer dobri ljudi. Dobro nam došli na četvrtu Neretvansku siestu, priredbu kojom vas obično zlostavljamo arecitanjem stihova neretvanskih književnika čije često složene (da ne rečemo zburlane), a katkad i tmurne misli blažimo lakim notama kojom vas nastojimo poučiti i zabaviti.

Krenimo s poukom, čisto da odradimo. Naime, početke pisanoga književnoga stvaralaštva nalazimo na stećcima, a iako među Neretvanima nema ni jednoga petrarkista, humanista ili renesansnog pisca, jedna je našijenka skladala pjesni na latinskome, talijanskome i hrvatskome jeziku (doduše, njezini stihovi nisu očuvani). Za njom su ginuli, sahnuli, gasnuli i blidili ranjeni tugam bezbrojnijem (u prijevodu plazili) mnogi dubrovački književnici od njezina suvremenika Nikole Gučetića do našega Luka Paljetka, ali i mnogi talijanski pisci poput Torquatta Tassa, pisca glasovitoga Oslobođenog Jeruzalema. Ono što se gotovo ne zna jest da je ona, Cvijeta Zuzorić, rodom Neretvanka. U bratovštinu su antunina (koja je uz lazarine okupljala najotmjenije i najbogatije Dubrovčane), naime, Zuzorići iz Neretve primljeni 1542., deset godina prije rođenja Cvijete koja je poživjela punih 96 godina. Očito su Neretvanke bile fatalne i prije Branke Bebić!

Ovoga se ljeta Neretvanska siesta ili predvečernica (da ugodimo Juliju koji mrzi strane riječi) prvi put održava u Neretvi, u Kleku, u Općini Slivno, i to nije slučajno. Hajde da budemo iskreni, to je zato što sto godina poznajem Julija, a on ujedno ima ime koje je španjolovito (Hulio) i ide uz siestu. No, mora se istaknuti da se slivanjsko područje od ostatka Neretve izdvaja po tome što njegovi stanovnici žive i od mora, i od polja, i rijeke, i od brda. I to ne od jučer, nego stoljećima. Od mora jer je Slivno (koje će ove godine na blagdan sv. Dominika, 8. kolovoza, proslaviti 733. rođendan) još u srednjovjekovlju imalo najmanje dvije luke: jednu u Kleku, drugu u Lovorikama (pod današnjim Lovorjem), a možda i treću kod otočića Osinja. Trgovalo se u njima drvnom građom i robljem. Lučice od Blaca do Kleka služile su za razmjenu dobara s Pelješčanima, a katkad i za bijeg od osmanlijske, a poslije mletačke pravne države ako bi se učinila kakva nepodopština. More ni danas Slivanjcima ne služi samo za turizam. Zimi su slivanjski čunovi poput točkica na obzorju, samo one promaljaju u sivilu za južnih dana, a i ljeti se izdvajaju svojim reskim zvukom i sporim plovom koji kanda da se želi izdvojiti od užurbanoga izletničkog brodovlja. U brdu se pak nalazila većina starijih naselja. Ona bliže moru češće su stradavala od uskoka negoli od osmanlijskih osvajača. Nekoć su se Slivanjci u brdu bavili uglavnom stočarstvom, a danas su poglavito južne padine slivanjskih brda prekrivene maslinicima i vinovom lozom. Slivanjci su zarana živjeli i uz Neretvu. Plovni put obodima zažapskih i slivanjskih brda preko Podgradine do Ušća bio je dobrim dijelom povijesti svojevrsnom neretvanskom magistralom.

Dakako da smo Kleku podredili i izbor neretvanskih štiva. Tri su autora, jer mi njegujemo tradicijske hrvatske vrednote poput nepotizma, na neki način povezana s mjestom na kojemu se nalazimo i jednim od njegovih najstarijih stanovnika Milom Babićem, najstarijim Klečaninom i čovjekom koji živi u najstarijoj kući u Kleku – Nonkovića kuli. Prvi je među njima Stjepan Šešelj, bradonja koji drži Galeriju „Stećak“ nešto niže i koji ne voli da mu se reče da je Slivanjac („jer tko kaže da je Gradina Slivno, taj ne zna Neretvu“) iako živi dvjesta metara od zgrade na kojoj je natpis Općina Slivno (na to pak samo slegne ramenima i dometne kako je on i tamo i 'vamo, i u Opuzenu, i u Slivnu). Drugi je odabranik Ljubo Krmek čiju novoizgrađenu kuću vidite kad se otisnete na pučinu. On pak, na svoju sramotu, ne poznaje Milu Babića, pa smo ga zato uvrstili. Treći je pak vaš priređivač kojega šjor Mile još nije vidio ljeti u majici i trikvartačama, pa je bio red da Mile i to doživi. Stoji li mi dobro, šjor Mile? Klečanima smo i njihovim poznanicima pridružili Ivana Slamniga po čijoj je pjesmi Naronska siesta imenovana ova priredba, pjesnika koji je u Neretvi rođen gotovo slučajno i iz nje je zarana otišao iako se tijekom čitava života u nju vraćao. Stojan Vučićević, ljubimac Marije Vučković, dijete je Popova, kraja koji je godinama napučivao lijevu obalu Neretve, ali je i dijete željeznice, negdašnje žile kucavice čitavoga kraja kojim je tutnjao ćiro, a Mate Ivanišević Opuzenac je metkovskoga podrijetla koji stanuje na Braču.

Prije samoga službenog početka još jedna mala ograda. Ako nakon ove priredbe ne budete posve zadovoljni, uvijek možete reći: „Od koga je, dobro je.“ Ako pak vi ne ispunite naša očekivanja, imamo i na to odgovor: „Za koga je, nije ni moglo biti bolje.“ Sad kad ste došli, morate nas i trpjeti.