Večer poezije "Neretvanska siesta"


07. prosinca 2012 . - Početke pisanoga književnoga stvaralaštva (o početcima usmene književnosti nemoguće je govoriti jer ona postoji oduvijek) nalazimo na stećcima. Natpisi su na njima kratki ali sadržajni, a iako pisanih stećaka u Neretvanskoj krajini nema, zbog bogatstva epitafa na njima u susjednoj Hercegovini, možemo pretpostaviti da ih je bilo i u našemu zavičaju, ali da ih dosada samo nismo pronašli. Pa evo dva kratka:

I se leži Stipko Radosalićь. /Bože, davno ti samь lego i vele ti mi je ležati.

(Premilovo Polje kod Ljubinja; 14. ili 15. st.)

A se piše Radovacь Vukanovićь: ku
ji znahь cьrinu u vojevode, i do
gь mu ne sgrišihь, prijatelje
ne izgubihь.

(Zablatak, Hutovo, 15. st.)

  • 01
  • 02
  • 03
  • 04
  • 05
  • 06
  • 07
  • 08
  • 09
  • 10

Pa iako među Neretvanima nema ni jednoga petrarkista, nijednoga humanista ili renesansnog pisca, jedna je našijenka skladala pjesni na latinskome, talijanskome i hrvatskome jeziku (doduše, njezini stihovi nisu očuvani). Za njom su ginuli, sahnuli, gasnuli i blidili ranjeni tugam bezbrojnijem (danas se reče samo plazili) dubrovački književnici Nikola Gučetić, Dominko Zlatarić, Miho Bunić Babulinov, ali i talijanski pisci Simonetti i Bocabianca te Torquatto Tasso, pisac glasovitoga Oslobođenog Jeruzalema. Cvijeta je u svojemu domu u Čibači okupljala umjetničku i znanstvenu elitu. Ono što se gotov ne zna jest da je ona rodom Neretvanka. U bratovštinu su antunina (koja je uz lazarine okupljalo najotmjenije i najbogatije Dubrovčane), naime, Zuzorići (nobili di Narenta) primljeni 1542., deset godina prije rođenja Cvijete koja je poživjela punih 96 godina. Očito su Neretvanke bile fatalne i prije Branke Bebić!

 

Neretvanski književni, znanstveni i kulturni susreti koje svake godine u doba jematve priređuje Stjepan Šešelj osvjetlili su stvaralaštvo i drugih neretvanskih pisaca poput fra Luke Vladmirovića, fra Stanka Petrova i drugih. Za ovu prigodu izabrali smo nekolicinu najreprezentativnijih, pjesnika čiji život na neki način odražava različite tipove Neretvana. Ivan Slamnig u Neretvi je rođen gotovo slučajno i iz nje je zarana otišao iako se tijekom čitava života u nju vraćao. Stojan Vučićević je dijete Popova, kraja koji je godinama napučivao lijevu obalu Neretve, ali je i dijete željeznice, negdašnje žile kucavice čitavoga kraja kojim je tutnjao ćiro. Vlado Pavlović je pak iz Trebižata, iz zapadne Hercegovine koja je u velikoj mjeri napučila desnu obalu doline Neretve. Stjepan Šešelj dijete je Podgradine, stanovnik srca doline Neretve, a Ljubo Krmek potomak stanovnika Školja, poluotoka Kleka, točke prijepora međudržavnim granicama nasilno rastavljenih Hrvata. Pa potecimo Neretvom od iskona, kako smo se okupili večeras na neretvanskoj siesti, krenimo od Naronske sieste Ivana Slamniga.

Domagoj Vidović

 

Naronska siesta

Bijela mala kolonada.
Gle od stupa do stupa promiče
Oči mu divlje, u kožuhu je od žutoga risa.
Kako ga gledam, tako se odljepljuje
Od jednog stupa, ide vidikom
Zatim ga opet zastre stup.
Gle kako je divlji ah kako je divlji.
Gledaj mu crnu kosu gledaj ga kako gleda.
Bit će kakav Vardaeus
Već neko divlje pleme
Daorseus, Naresius
Delamata, Croata
(Gledam ga i zobljem grozd
Na svojoj kamenoj terasi
Obrubljenoj bijelom kolonadom)

 

Po što li je došao, Druse,
Sa tobolcem i lukom
U krznenom kaputu?
Došao je Drusilla,
Došao je da kupi
Oštricu koplja il strijele
Malo otrova i djeci štogod smiješno.
Po što li je došao, Druse?
Došao je, Silla,
Po igle za tetoviranje
Po kacigu i kopče,
Došao je, baby, da odabere kamen iz naše fasade,
Da uzme stup iz kolonade
Ljeskav ko bijela siga,
Da digne boga naše kuće
Tek toliko da nešto odvuče,
Došao je da nas okrade
Došao je da nas zatuče
I da ga ne bude briga.

Ivan Slamnig

Ponornica

Ležim ispod sebe, iznad mene nemoć
Ali svemoć zemlje ne smijem ni reći
Ponornica huči u meni od nekoć
Kažem li joj ime namah ću poteći

Gledam iznad sebe: ponad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene

Zaplele se riječi u meni ko trave
I po svakoj vlati jedna zvijezda gmiže
Jurim uzduž zviježđa, smalakšem od strave
Ja najbrži trkač što sebe ne stiže

Vičem sebi stani, gledam gore stoji
Svemir hladni; vlati, šume vlati
Nebo uvijek iste srebrnjake broji
Ko da nečim može zemlju da mi plati

Ležim ispod voćke, zri nemoć na grani
Različit sam odmah čim rukama mahnem
Naginjem se u se: ponornica vani
Gle ponire gore, ja ispod nje sahnem

I trunem pod sobom, iznad mene nebo
Vidi li ga onaj odozgo kroz mene
Treba li mi nešto ja bih sebe trebo
I u sebi mene, samo mene mene

Stojan Vučićević

AMFORA

O čudna i blaga zvijezdo koja si nedostižna
i koja si sjajem raskošna
krotiteljica zloćudnika mramorna i hladna
naznako mudrosti koja si oblikom
zavodljiva
u tvojem modrom miru u tvojem zaobljenju
zastao je u čudu val zauvijek
stišavši svoje strasti

U tvojoj nutrini u zajedništvu pate more i sjaj

Sad si oslobođena opojnih zemnih poguba
i krotko se predaješ moru svojem ishodištu
dok sur kostur oplakuje okrutan val
ti se ziblješ neuništiva i tijelo ti je čisti zvuk
podobno mladoj dojilji što tuži nad čedom
razrivajući grudi u kojima sad pustoš odzvanja
Dotičem ti strasne oblike
i u zebnji te oplakujem

Vladimir Pavlović

 

POSLIJE KADA VEĆ SJENE

Poslije, kada već sjene stječu moć
Pred noć, u razdjelje dana, u suton
Volimo, izaći poda trijem
 
Sjedimo, onako, opušteni
Pred raskošnim vrtom
I, bogatimo se
S juga, brdima Neretve, visovima
Pelješca, Korčule, Lastova
 
Plovimo, morem, zrakom
U okol, u uzduh
U nas
Smiraj krili

Stjepan Šešelj

 

MENE KUPI VJETAR

Bilo nas je
Sedam
Robova
 
Na trgu Drijeva
Svi odreda zorli
 
Dojezdiše kupci galijama
 
Opip mišica
Zagled zuba
Zveka dukata
 
Ne žale
Zadovoljno trljaju ruke
Odavna ne bi ovakve ponude
 
Prvog izvedoše Stojana
Kupiše ga Nebesa
Ne bi cjenkanja
Najveća ponuda
 
Drugog izvedoše Peru
Nasta cjenkanje
Ruke dižu Vode
Ruke dižu Gore
Ruku podignu i Kamen
Ali Gore rekoše Amen
 
Treći pokleknu u okovima Anđelko
Nasta galama stiska vika dreka
Pobiše se Zmije i Mravi
Dobiše ih Mravi
Al' i Zmijama osta nada
 
Četvrti istupi Nikola
Svjetlost je strpljivo čekala
Sve obasja
Nitko i ne pokuša
Da se suprotstavlja
 
Mile pokorno stade peti
Molitva driješi kesu
Prije Zanoveti
 
Mak je šesti stao k'o znamen
Najviše ponudi Stajaćak Kamen
Gurnuše i mene
Pred noge bogate
Ruke digoše Polja
Potegoše i Mora
Rukama mahnu Kameni Petar
A mene neka kupi vjetar
 
Ljubo Krmek

Evanđelisti

Tri radna ljuda: gribler, plagijator
i jedan doktor, zakučasti, stari,
sa malo kose i sa malo zuba;
a među njima jedan zvrkast mali,
što sve je knjige prozreo od šuba.

Sa borama, što pečali ih napor,
kratkovidni i izbrazdanih ruka
pisali su Matej, Marko i Luka;
a onom prvom uspjelo je dečku
zapisat: Riječ je bila u početku.

I oni su se malom čudili,
a on se opet njima čudio,
i tako su se svi čudili.

Dok oni su za Kristom bludili,
on Kristu se naslonio na grudi,
i dok su drugi Kristu bili stijena
imena takvih, takvih i ramena,
on je bio nježan, djetinjaste ćudi
i kužio je Isusa ko žena.

Ivan Slamnig

 

Moja mater

Neki sam dan načinio fatalnu pogrješku. Dopustio sam roditeljima da čuju kad mi je obrana doktorata. Moja mati Bračka, naime, misli da su ljudi u Zagrebu u odijelu i kad bacaju smeće ili izvode psa u šetnju. Cijelo mi jutro iz raznoraznih trgovina donosi košulje i hlače u kojima bi se možda dobro ćutio kakav filharmoničar, ali ne znanstvenik terenac kakav sam ja. Govorim materi na štokavsko-čakavskoj mišanci: Ako si me tila u veštitu, tribala si me dat za popa ili u vojsku, a ne me mučit s košujama koje ne bi nosi ni pokojan mi nono. Valda bi tila da gren i u nu povorku za doktorande i da nosin one nakovnje na tintari dok oduševljeno mnoštvo baca cviće po meni ko na Havajima dok hodan od Senata do HNK ko, kako bi reko moj prijatelj Ljubo Krmek, zabasala ovca! E pa ne ću! Jemat ćeš doktora bez veštita i bez kravate! Međutim, mati isključi opciju zvuka u svojoj glavi te i dalje meće na gomilu košulje svih boja koje nose metroseksualci, pa sam se spasio strateškim uzmakom, tj. bijegom u nedaleku kavanu. Popodne sam poslom otišao u Otriće, meni dosad nepoznati kutak Neretvanske krajine, i nakon obavljena se posla spustio u Gradac. Ne bih li se uljudio i mater svoju udobrovoljio, skratio sam malo metar dugu frizuru (na 0,98 m). Vraćam se kući, a mater me, kurjoža, pita tko me to ošišao kao kakvu kozu prije smicanja. Rekoh joj Vladimir Pavlović. Ne povjerova. Ne htjedoh joj reći tko je krivac, a ne ću ni čitateljstvu da joj ne prišapne. Navečer sam se opet bavio športom i negdje iza ponoći prešao kućni prag. Mati me čeka u zasjedi s novom košuljom i novim hlačama. Samo procijedih: „A di ti je srce? A si ti mater?” Pametniji ipak popušta kad je luđi jači. Hlače su po mjeri.

Kazimir Vrankić

POVIJESNA MISIJA JEGULJE

Tko je u gladne dane mario za lešo hranu od koje se umire, od koje se postaje pothranjen ili se u vlazi i smrzotini dobiva i tuberkuloza. Znaju svi za vlak bez voznoga reda, za slavonsku maglu i za dalmatinsku hranu na lešo, prehranu bez obvezatnoga špeka sapunjara debeloga 10 cm. I eto raznih boleščura! Negdje šezdesetih godina kad je došao prvi televizor u gostionu, Moro je gledao kako Slavonke poskakuju u kolu, pjevaju, ciče, vrište, a na njima skupa svilena izvezena narodna nošnja i zlatnici, pa je rekao: „Lako je njima pjevati i skakati, najele se špeka, kulena, sira... A ovi naši polugladni ribari uz more pojedu tek pokoju srdelu, počivaju u hladu pjevajući tužne pjesme o moru, o galebu…“

Ljudi su tada fizički radili, pa nisu bježali od jakih masnoća. Kažu da je jegulja, skoro kao i janjetina, napravila najveći pomor u redovima socijalističkih direktora (nazivanim gušanjerima), osobito onih težačkoga podrijetla. Svako malo moglo se čuti za nečiji infarkt (ili infrakt, kako bi narod lakše izgovarao). Jedni su dolaskom na funkciju odbacili motiku, drugi pušku izlazeći pregladnjeli iz šume. Navukli bi odijelo, ali nastavili bi jesti kao da još uvijek kopaju, pa bi se doslovno gušili u masnoćama. Koliko bi ih samo preživjelo da je tada bilo klinike Magdalena i ugradnje potpornica (ili, kako Englezi kažu, stentova), tih spasonosnih cjevčica!

(...)

Iako je od zatvaranja gostione prošlo trideset godina, i danas zastane pokoji putnik i upita za Moru i za gostionu. Sjeti se gostioničara koji nije imao radno vrijeme, kojemu je bilo sasvim ljudski probuditi se u dva sata u noći, izvaditi živu jegulju iz čatrnje i napraviti obrok gladnomu putniku namjerniku, a to mu ne bi napravila ni vlastita žena, pogotovu ova moderna i emancipirana. Još i danas iz zidova Morine gostione izlazi desetljećima upijan miris jegulje .

BILJEŠKA

U Morino vrijeme nije bilo interneta, pa ništa o Mori i gostioni ne možemo pronaći s pomoću Googleova pretraživača. Danas imamo internet, a nemamo jegulje. Sve je manje i putnika koji zastanu i upitaju: „Je li živ Moro, je li ovdje negdje bila njegova gostiona?“ Ali možda će se i ova priča o jegulji i gostioni Moro „prikvačiti“ na www.

Mate Ivanišević

Rijeka je Neretva u donjem toku jedinstvene ljepote. Ljeti je mirna, topla, bistra i zdrava. Neodoljivo nas je privlačila i nudila se. Zaranjali smo na metar dubine u vruću, slanu vodu, u more. Bio nam je to divan i čudan doživljaj. Središte našeg dječjeg svijeta bila je Pržinada. Čuvena opuzenska plaža. Nastala je slučajno, gradnjom željeznoga mosta preko Male rike u vrijeme austrijske vlasti, negdje 1880-ih godina. S jedne i druge strane sazidani su od klesana kamena nosači mosta. Nosači su po dva metra sa strane suzili rijeku te je prolazom ispod mosta pravila kovitlace (kolovrate) i stotinjak metara niže kraj Butiganove kuće taložila fini pijesak (pržinu). Tako nam je darovana Pržinada. Mnoge su generacije tu naučile plivati, s odraslima su se kupali i igrali loptom. Plivač je bio običan, tanak snop botura, napola prelomljen i vezan na leđima. Plivati su naučili uglavnom svi. Pržinada je bila ljetno stanište ponajprije nas djece. Čim bi se ljetno sunce diglo, krenuli bismo preko mosta na igru i kupanje, sitni na nulu ošišani, jedan za drugim, poput pačića. Pri kupanju postojao je strog, nepisan zakon. Naime, kad s obližnjeg kampanjela zazvoni podne, nitko nije smio ostati u riki: „Tada ispod vode kruži neman, neki vodeni vukodlak, orbo, koji dite potegne za nogu i odnese sa sobom u dubinu“. Stoga kad se čuje podne sva djeca zatečena u vodi bježe vanka, vukući za sobom one sitnije. Naravno, tu neman nikad nitko nije vidio, no stariji nas, znajući razlogetom „pravilu“, nisu razuvjeravali i tako bismo svi u podne bili u kući. Pošto bi plivanje utvrdili, na skakanje u riku išlo se na most. To skakanje bio je ritual, skala odrastanja i redovito je imala svoju publiku. Kategorije skakača bile su prema uzrastu i hrabrosti. Najmanji su skakali „s Donje“, najniže visine nad vodom, zatim malo veći „s Gornje“ zaštitne ograde mosta pa „s Križa“, prekriženoga željeznog profila ispod Vrha i naposljetku „s Vrha“ u raznim varijacijama: na glavu, na lastu, na kolac i na tombolu. Želiš li biti priznat i prihvaćen od družine, to si morao proći. Inače bio si kile i kukavica. Bilo je tako i nije se mijenjalo. Neki su se u svojoj odvažnosti svrstali u legende. Jedan je od najpriznatijih skakača bio Joze Popić – Prde. Izvio bi se s vrha mosta poput lastavice i roneći po dnu Male rike izašao je tek kraj kapele Marije Lale. U tome, bio je i ostao junak, no zameo mu se trag negdje u ratu. Kažu „ zagnojio u nečijoj vojsci“. Brat mu Ante Pikut i teta Mara Ševa (zbog iščašenih se kukova ljuljala u hodu), dugo su ga nadživjeli.

Mimoza, za pred spizu

Veliki meštar rvackog glumišta Boris Dvornik bija je veliki jubitej kominskog brudeta. Ajde usput, mogu se malo pohvaliti (nadan se da mi nećete zamiriti), ja san jedini Neretvanin koji je s Borison glumija u TV seriji Velo misto 1978. godine. Ja san tada bija študent u Zagrebu. U Velon mistu Boris je bija splitski brico, a ja san ima malu ulogu konobara u spliskon kavani. Snimali smo u Zagrebu u Jadran filmu di je bila napravjena spliska riva i brijačnica. Pri kraju dana Boris bi bija malo nervozan jer je po cili dan snima pa nije ima vrimena ni ist ni bumbit. Znajući da voli lipo izisti i popiti, ja bi ga zeza: “Dundo Borise, šta bi sad da da možeš izisti teću kominskog brudeta i popiti buku vina”. A, on bi meni odgovorija: “Ajde, mali, nemoj zajebavat. Mi smo ode na privremenon radu. Ti študent, ja glumac. Reči dundi Bruni (najpoznatiji kominski gostioničar, op. a.) neka stavja zadrob u teću i neka očisti cipole. Mi ćemo sad ode samo vonjat, a kad dođemo doli na lito, sve ćemo mu izisti.”